Danas je dan, Dan Republike

Naslov ove kolumne je, naravno, refren pjesme koju napisa Davor Sučić, alijas Sejo Sexon, u užem krugu nas poznatiji kao Sula. Pjesmu je otpjevao Nenad Janković, alijas dr. Nele Karajlić, u užem krugu nas poznatiji kao Žvaljo.

Pjesma govori o jednom od najvažnijih praznika u našim životima do devedesetih. Nevjerovatno je kako jedan tako važan datum može začas da izgubi svaki značaj. Kao da ga Bog nikada nije dao.

Znamo to svi koji smo živjeli u Jugi, ali da ponovimo da 29. novembar 1943. godine ulazi u istoriju kao dan kada je u gradu Jajcu održano Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, što ti ga je skraćeno – AVNOJ. Tada je donesena vizionarsko-sanjarska odluka o federalnom uređenju Jugoslavije, a kraljevskoj vladi zabranjen povratak u zemlju. 

„Dragi kralju, draga vlado u egzilu, ostanite tamo gdje ste i bili dok smo se mi borili i ginuli.“ Tako nekako. A i pravedno. 

Nakon završetka rata datum je proslavljan kao Dan Republike i bio je najvažniji praznik u Jugoslaviji; kakva nova godina, kakvi božići, bajrami i bakrači. Prema tadašnjem Zakonu o državnim praznicima, proslavljao se sa dva neradna dana, u glavnim gradovima republika održavane su svečane akademije, pucani počasni plotuni, đaci prvaci su postajali pioniri, dijeljena su ordenja, a 1964. je ustanovljena i nagrada AVNOJ-a koju su dobijali istaknuti građani, intelektualci, radnici i seljaci, često, ali ne isključivo, članovi partije.

Za nacionaliste grozna, za mene divna vremena!

Neki dan je bio jedan sličan datum, 25. novembar, dan kada se obilježava ZAVNOBiH, dan kada su delegati svih naroda i narodnosti u Mrkonjiću postavili temelje savremene Bosne i Hercegovine, i kada je zapisana ona, sad već pomalo dosadna, ali uvijek tačna i važna rečenica koju mi nije teško ponoviti, a koja kaže da „Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska.“ 

Pokušavam, evo, dokučiti zašto, čime motivisani, neki političari iz Republike Srpske kažu kako ne može biti obilježavanja ZAVNOBiH-a bez AVNOJ-a? Je li to znači ako budemo obilježavali AVNOJ, da će oni pristati na ZAVNOBiH? Ako je to tako, evo ja odmah pristajem, ali prvog Dodika ne mogu zamisliti kako obilježava 29. novembar. Ne možeš u isto vrijeme poštovati Karadžića i ideale koje je taj zlikovac srušio. Ne ide to.

Nažalost, obilježavanje 29. novembra je intimna stvar nas, jugonostalgičara, i svako formaliziranje toga praznika nema smisla jer je besmisleno obilježavati praznike zemlje koja više ne postoji.

Međutim, mada to neki ne bi htjeli, Bosna i Hercegovina i dalje postoji, pa dok postoji, onda je ZAVNOBiH, htjeli to priznati ili ne, njen logičan praznik. Džaba se koprcati. Ne možete ukinuti državu tako što ćete ukinuti praznik. Obrnuto može. Može se ukinuti praznik ako ste ukinuli državu. Pokušalo se oružjem – nije uspjelo. Teško će ti, Dodiče, to poći za rukom nekim drugim sredstvima.

Poznat po odvratnim izjavama, Dodik nije iznevjerio i ovaj put. Prvo je izjavio da je Republika Srpska samo srpska, što samo idioti mogu prihvatiti kao normalan stav, a onda je dodao: „U Bosni i Hercegovini ne postoji zajednički identitet, to je izmišljotina.“

Dakle, mada se Srbin s juga Srbije i Srbin iz Krajine, zbog različitosti dijalekata, jedva sporazumijevaju, njih dvojica imaju zajednički identitet. To jeste tačno – imaju, ali je potpuno netačno da Bošnjak u Krajini nema zajednički identitet sa svojim komšijom Srbinom, a to jeste ta Dodikova odvratna, nacionalističko-fašistička premisa.

Budale bi trebale znati, postoji zajednički identitet čitave Jugoslavije, a kamoli Bosne i Hercegovine. Nije Jugoslavija bila slučajnost. Nije bila ni greška, kako je nacionalisti često vole predstavljati. Jugoslavija je bila previše dobra za idiote koji su je srušili, a srušili su je nacionalisti svih boja. Repovi tih nacionalističkih ideja materijalizovani su i danas u obliku Dodika, Čovića i Izetbegovića. 

Ne postoji bolja definicija, i teško da će iko na bolji način definisati ovaj problem nego što je to uradio pokojni, posljednji iskreni romantičar Balkana, Predrag Lucić:

„Jugoslavija je bila naša EU, sanjali su je najbolji, a srušili najgori.“

Naročito je interesantno kako Predrag koristi glagol „sanjati“ umjesto glagola „graditi“, koji bi bio očekivan jer je u razrješenju rečenice „rušenje.“ Da, Jugoslavija se sanjala, ima nas koji je sanjamo i danas.

A ovako kažu posljednje dvije strofe pjesme iz spomenute Suline pjesme:

“Danas je Dan Republike
I stari se sjeća ratnih dana 


Žao mu je što se ni klinci 
Više ne igraju partizana 
Danas svako zna 
Da je glava samo jedna 
Danas svako zna 
Pred kim pasti na koljena”. 

Tačno ću sada otvoriti pivo i pustiti Žvalju.

Pročitajte više na: Dnevni Avaz Vijesti

Share This Post

Loading...